Krleža je odlično govorio njemački

Posjet njemačkoga slavista profesora Rupprechta Baura Zagrebu, gdje je u okviru Krležina festivala i 125. godišnjice rođenja Miroslava Krleže govorio o svojem intervjuu s Krležom na njemačkom jeziku iz godine 1968. godine, povod je ovom razgovoru koji otkriva neke male tajne o velikom književniku i Titovu prijatelju.

Gospodine Baur, gdje ste studirali hrvatski jezik?

Nisam studirao hrvatski jezik, nego germanistiku i slavistiku. S obzirom da sam se u slavistici uglavnom trebao baviti staroslavenskim jezikom, nisam htio samo čitati staroslavenske tekstove, nego sam se htio suočiti i upoznati sa suvremenim slavenskim kulturama i suvremenim slavenskim jezicima. Rusija je bila zatvorena za Zapadne Nijemce. Tada je Jugoslavija bila jedina slavenska država koja je bila otvorena za posjete i studiranje. Zato sam 1963. posjetio Dalmaciju, a onda sam 1964. jedan semestar studirao u Sarajevu.

Rupprecht S. Baur / Snimio Andrija Tunjić

Zašto u Sarajevu?

Zato što su mi rekli da se u BiH govori najčistiji srpskohrvatski jezik i da tamo govore još s pravilnim akcentima, koji se gube u Hrvatskoj.

Iz Sarajeva ste došli u Zagreb?

Ne. U Zagreb sam došao kao stipendist 1968. od ožujka do svibnja. Malo kasnije opet sam se vratio u Zagreb. Ostao sam tada do 1972. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kao lektor njemačkoga jezika.

Krležu ste upoznali kada ste u Zagrebu radili kao lektor?

Upoznao sam ga već u proljeće 1968, kad sam imao stipendiju kao doktorand. Imao sam tada ideju i želju da napravim intervju s Krležom, a za susret s njim pripremao sam se u Njemačkoj.

Kako ste uspostavili kontakt s Krležom?

Najprije sam napisao pismo Marijanu Matkoviću, koji je kao urednik Krležinih sabranih djela imao bliske i prijateljske veze s Krležom. O ulozi Krleže u hrvatskoj književnosti napravio sam intervju s Matkovićem, koji je znao da u Njemačkoj osim jugoslavista i malog broja književnika nitko ne zna za Krležu. Matkoviću sam tada rekao, ako Krleža želi biti poznat u Njemačkoj, bilo bi dobro napraviti razgovor s njim na njemačkom.

I Krleža je odmah pristao?

Nije. Najprije je pitao Matkovića tko je taj njemački balavac, što hoće? A Matković se založio za mene.

O čemu ste razgovarali kad ste se prvi put sreli s Krležom?

Na početku je imao pomalo odbojno ponašanje. Rekao je. „Što vi još hoćete čuti od mene? Ja sam već sve rekao i napisao.“ Kao što sam prije već Matkoviću rekao, tako sam i njemu odgovorio kako bih htio da bude poznatiji u Njemačkoj i da bi za to trebao biti prisutan ne samo u prijevodima nego i u medijima. Rekao sam mu da sam s nekoliko njemačkih radiostanica dogovorio da objave moj razgovor s njim. Čuvši to postao je malo susretljiviji, ali je ipak htio znati više o meni; najprije o mojim studijama, a onda jesam li što čitao od njegovih djela. Nabrojio sam mu neke novele, neke drame, Djetinjstvo u Agramu, Povratak Filipa Latinovicza, rekao da volim njegovu ranu liriku i da sam počeo prevoditi neke njegove pjesme. Tada me zamolio da mu pročitam neku pjesmu koju sam već bio preveo pa sam mu ekspresivno pročitao Plameni vjetar. Nakon toga led je bio razbijen. Prihvatio me kao sugovornika, počeli smo ozbiljno razgovarati, jako se zainteresirao zašto sam izabrao baš tu pjesmu.

I što ste mu odgovorili?

Objasnio sam mu da mi je glavni razlog i povod bilo pitanje kako je on, Krleža, mogao svoja pacifistička uvjerenja pretočiti u revolucionarni patos, nasilje, žestinu i okrutnost, koji izbijaju iz te pjesme. Odgovorio mi je da će mi na to pitanje odgovoriti tijekom intervjua. Time mi je potvrdio da ćemo napraviti intervju.

Jeste li onda razgovarali licem u lice?

Ne. Krleža je tražio da mu napišem sva svoja pitanja i kad smo se sastali sljedeći put, pogledao ih je i za svako mi rekao gdje je o tome u esejima i govorima već pisao ili govorio. Bio sam ugodno zaprepašten njegovim pamćenjem. Točno mi je rekao gdje se što nalazi i što trebam prevesti.

Je li dobro govorio njemački?

Da. Krleža je odlično govorio njemački, sa simpatičnim austrougarskim akcentom, ali nije htio riskirati izravan razgovor jer je strahovao da se neće moći izraziti na visokom nivou koji očekuje od samoga sebe.

Čuo sam snimku iz koje se vidi da je odgovore čitao.

Nijemci koji su slušali njegov intervju bili su zadivljeni njegovim bogatim načinom izražavanja i nitko nije pretpostavljao da on čita. Kako se Krleža predstavio u razgovoru, kako je čitao tekstove pripremljene u pisanom obliku, osjećalo se da je dramski pisac. Poput glumca uspio je pisani tekst pretvoriti u usmeno izlaganje.

Rekli ste mi da ste u stankama i poslije rada na intervjuu govorili i o drugim, neobaveznim temama. Dvaput vas je Krleža pozvao na ručak u Gradski podrum, čak i doma sebi na Gvozd. O čemu ste sve razgovarali?

Razgovarali smo o dosta tema, privatno i povjerljivo. Zbog toga pedeset godina ni sa kim o tome nisam razgovarao. Krleža me jednom pitao, npr., što mislim o Berlinskom zidu.

I što ste mu odgovorili?

Pokazao sam razumijevanje za tu samoobranu Istočne Njemačke jer bijeg kvalificiranih radnika – inženjera, liječnika, profesora – bio je za Istočnu Njemačku veliki gubitak. Kad smo kod radnika, ja sam ga pitao kako on u tom kontekstu vidi dolazak jugoslavenskih „gastarbajtera“ u Zapadnu Njemačku.

I što je rekao?

Rekao je, odgovor sam poslije razgovora zabilježio: „To se ne može izjednačiti, dragi Baur. Jugoslavija je sklopila s Njemačkom međudržavni dogovor. Jugoslaveni koji odlaze u Njemačku nisu izbjeglice. To su radnici koji u nekim nerazvijenim oblastima naše zemlje nemaju posla – a vama u Njemačkoj trebaju kao radna snaga – tako da imamo dvostruku korist sa svake strane.“ I onda je s ironičnim osmijehom dodao: „Gastarbajteri koji rade u Njemačkoj šalju velike novce svojim familijama u Jugoslaviju. Na taj način Savezna Republika Njemačke pomaže Jugoslaviji u izgrađivanju socijalizma.“

Je li se zanimao za političku situaciju u Njemačkoj?

Itekako. Govorio je o političkim idejama predsjednika Socijaldemokratske partije Njemačke i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Willyja Brandta. Sviđala mu se Brand­tova sintagma „promjena kroz približavanje“. Brandt je naglašavao da Sovjetski Savez i Zapad imaju zajedničke interese: garancija europskih granica poslije Drugog svjetskog rata, manje trošenje državnog budžeta za naoružavanje, razvitak trgovine, rast blagostanja... Brandt je bio nosilac želja tadašnje njemačke mlade generacije što mu je, godinu poslije (1969), omogućilo da postane prvi socijaldemokratski kancelar Njemačke i da promijeni takozvanu „istočnu politiku Njemačke“.

Dakle, simpatizirao je i poštovao Brandta?

Da. Rekao je da vjeruje kako bi Brandt mogao nešto promijeniti u Njemačkoj i općenito u Europi. Naglasio je da je Brandt čovjek koji je već pokazao da se bori za mir, a znao je i da je Brandt za trajanja Drugoga svjetskog rata i fašizma emigrirao u Norvešku. Krleža je mislio da je Brandt šansa za njemački narod i za ujedinjenje Njemačke. Krleži je u Brandtu – kojega su zbog emigriranja u Norvešku Konrad Adenauer i drugi političari godinama proglašavali otpadnikom, izdajicom i suradnikom Rusa – vidio čovjeka promjene njemačke politike.

Vratimo se vašem radu. Što ste preveli Krležino?

Osim onoga što sam spomenuo, prevodio sam Krležin predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića, njegov govor na Ljubljanskom kongresu književnika, kada se jasno izjasnio protiv dogme socijalističkog realizma, a preveo sam i još neke pjesme iz njegove rane lirike.

Jeste li još što preveli iz hrvatske književnosti?

Prevodio sam neke pjesme Viktora Vide i sastavio antologiju hrvatske poezije, u koju sam uvrstio i preveo pjesme Jure Kaštelana, Jure Franičevića Pločara, Nikole Milićevića, Zvonimira Goloba, Vesne Parun, Miroslava Slavka Mađera, Slavka Mihalića, Josipa Pupačića, Vlade Gotovca, Vrsne Krmpotić, Milivoja Slavičeka, Ivana Slamniga, Slavka Mađer, Dubravka Škurle, Danijela Dragojevića, Mate Ganze, Zvonimira Mrkonjića, Nikice Petraka, Igora Zidića, Dubravka Horvatića, Ante Stamaća, Tonka Maroevića i Željka Sabola. Još sam preveo pjesme Igora Zidića u likovnoj mapi Otok slikara Matka Trebotića s motivima Mediterana, za koju je predgovor napisao Tonko Maroević i pjesme Arsena Dedića, koje je napisao 1979. za likovnu mapu Ex voto Matka Trebotića.

U okviru ovogodišnjega Krležina festivala ponudili ste i jedan projekt, o čemu je riječ?

Ponudio sam ono što sam djelomice uradio. Vidio sam da nitko ne zna za moj intervju, pa planiram – možda dvojezičnu – publikaciju tog intervjua u pisanom obliku zajedno s nekim drugim prijevodima.

Koliko se danas u Njemačkoj zna za Krležu?

Malo. Znaju samo oni koji se zanimaju za Hrvatsku i za bivšu Jugoslaviju. U Njemačkoj je još najprisutniji nobelovac Ivo Andrić i njegova Na Drini ćuprija.

Ništa Krležino?

Prošle godine prevedene su i Krležine Zastave na njemački. Kritika je jako pozitivna. Ali pročitali su ih samo rijetki.

Jeste li pomišljali da prevedete nešto Antuna Gustava Matoša, iz kojega je izišao Krleža?

Ne, imam druge planove. Volim A. B. Šimića i već sam preveo pedesetak njegovih pjesama i pripremam publikaciju. Za ekspresionizam u zadnje vrijeme iznova vlada veliki interes. Hoću da Šimić bude dostupan Nijemcima kao najvažniji hrvatski predstavnik ekspresionizma u poeziji. Ni za njega se u Njemačkoj ne zna. Na osnovi publikacije njegov bi se lirski ekspresionizam mogao uspoređivati s njemačkim ekspresionizmom. Da, i knjiga Borisa Marune Ovako je pisao Katul već se nalazi na mom radnom stolu i čeka svoj prijevod…

Na kraju, recite koja vrst literature zanima današnje njemačke čitatelje? Memoaristika, povijesni romani...

Mi se borimo za književnost, ali živimo u vremenu u kojem se sve mijenja. Mladi sve manje čitaju jer stalno pišu – u nekom smislu ”žive“ u novim medijima: snimaju filmove pametnim telefonima i neprestano razmjenjuju aktivnosti među sobom. Sve im to oduzima puno vremena i snage. Malo tko čita romane.